Skraćivanje bolovanja na teret poslodavca sa 42 dana na 15 dana, značajno je opterećenje za kantonalne zavode zdravstvenog osiguranja, te se već sada izdvaja za bolovanja preko 42 dana na teret zavoda zdravstvenog osiguranja oko 40 miliona KM godišnje, saopćeno je iz Federalnog ministarstva zdravstva nakon predloženog rješenja u Nacrtu zakona o izmjenama Zakona o zdravstvenom osiguranju, koje je jučer, na prijedlog poslanika Ramiza Karića, usvojio Predstavnički dom Parlamenta Federacije BiH.
Osim skraćivanja dužine bolovanja koja se isplaćuje na teret poslodavca s postojećih 42 dana na 15 dana, zakonom se predlaže da se u slučaju bolovanja prouzrokovanom povredom na radu i profesionalnom bolešću, na teret poslodavca isplaćuje samo prvih 15 dana, a nakon toga da sve ide na teret kantonalnih zavoda zdravstvenog osiguranju. S tim u vezi predlaže se i brisanje odredbe člana 81. važećeg Zakona, kojom se regulira da za povredu na radu i oboljenja od profesionalne bolesti osiguranika, poslodavac osigurava u cijelosti sredstva za ostvarivanje ovih prava.
“Usvajanje predloženog značilo bi značajna dodatna milijunska sredstva koja se moraju osigurati u kantonalnim zavodima zdravstvenog osiguranja”, ističu iz Ministarstva.
Smatraju da bi posebnu opasnost predstavljalo usvajanje prijedloga da troškovi bolovanja u slučaju povrede na radu, umjesto na poslodavcu, budu na zdravstvenom osiguranju zbog toga što bi tada, kako su naveli, poslodavci bili demotivisani da vode računa o uvjetima rada i preveniranju povređivanja na radu.
U kontekstu predloženog rješenja da se ukine obaveza poslodavaca za finansiranje bolovanja u slučaju povrede na radu i profesionalne bolesti, odnosno da se isto finansira samo prvih 15 dana na teret poslodavca, iz Ministarstva navode da se o ovome više puta raspravljalo i na Ekonomsko-socijalnom vijeću, kada je isto bilo predloženo od Udruženja poslodavaca Federacije BiH.
Ovome se oštro protivio i Sindikat radnika ukazujući da je većina bolovanja zbog profesionalne bolesti i povrede na radu uzrokovana nepoštovanjem osnovnih mjera zaštite na radu, neobučenosti zaposlenika iz ove oblasti, neadekvatnih ličnih zaštitnih sredstava i opreme, kao i neprimjenjivanje odredaba tehničkih propisa i standarda, a zašto je odgovoran poslodavac. Najugroženiji su radnici u oblastima građevinarstva, obrade metala i šumarstva.
“Napomenuto je da je obveza poslodavaca da snosi troškove liječenja u slučaju povrede na radu i profesionalne bolesti uvedena iz razloga što jedino poslodavac ima mogućnost utjecati na uvjete rada koji mogu dovesti do povrede na radu i profesionalne bolesti, pa iz tih razloga poslodavac je u obvezi snositi i posljedice tih događaja. Osim toga, poslodavac je u obavezi snositi troškove specifične zdravstvene zaštite u cjelosti, a što je obaveza iz člana 15. Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Ova odredba se često krši u praksi”, rečeno je u Ministarstvu.
Suštinska razlika između obveznog zdrastvenog osiguranja i osiguranja za slučaj povrede na radu i profesionalne bolesti je u tome da se kroz obavezno zdravstveno osiguranje osigurava osigurana osoba (fizičko lice), dok se kroz osiguranje za slučaj povrede na radu i profesionalne bolesti osigurava poslodavac.
“Posebno je istaknuto da poslodavac ne plaća doprinose za zdravstveno osiguranje, nego vrši uplatu doprinosa uime svojih zaposlenika, pri čemu iznos za doprinose, kao i poreze ne predstavlja donaciju ill doprinos poslodavca, nego je dio troškova radne snage. Poslodavac je samo obaveznik uplate doprinosa za zdravstveno osiguranje saglasno Zakonu o zdravstvenom osiguranju, kao i Zakonu o doprinosima, ali ne i korisnik zdravstvenog osiguranja svojih uposlenika”, navode iz Ministarstva.
Naglašavaju da povreda na radu i profesionalna bolest nije slučajni događaj nego je posljedica određenog stanja koje zavisi od poslodavca.
Plaćanje troškova liječenja povreda na radu i profesionalnih bolesti, kako kažu, mora biti vezano za poslodavca, jer će jedino na taj način poslodavac biti motiviran da unaprijedi zaštitu na radu i brigu o zdravlju zaposlenika. U svakom drugom slučaju, “poslodavci će izbjegavati te obveze, što će značiti ili prebacivanje tih troškova na obavezno zdravstveno osiguranje ili dovođenje radnika u situaciju da nije zaštićen”.
“Period pandemije, odnosno epidemije COVID-19 u Federaciji BiH zorno pokazuje kakav je bio odnos pojedinih poslodavaca prema radnicima, kada je u pitanju provođenje mjera zaštite zdravlja radnika, kao i epidemioloških mjera. Pojedine fabrike bile su žarišta u kojima je registrovan veliki broj oboljelih radnika, koji su dalje zaraznu bolest prenosili svojim porodicama, a pojedini nisu ni smjeli koristiti bolovanja, iako su imali simptome COVID-19, bojeći se otkaza”, konstatovali su u Ministarstvu.
U Federalnom ministarstvu zdravstva svjesni su da postoje zlouporabe instituta bolovanja u praksi od strane osiguranika, ali navode se ove zlouporabe moraju regulirati na drugačiji način. Mišljanja su da je zakonski okvir dao dovoljno prostora poslodavcima da vrše kontrolu bolovanja svojih radnika i da ulože prigovor na ocjenu radne sposobnosti, što poslodavci rijetko koriste.
“Također, nisu tačni navodi da nije određeno maksimalno trajanje bolovanja u Federaciji BiH. Isto je jasno regulisano važećim Zakonom o zdravstevnom osiguranju, ali i Pravilnikom o privremenoj spriječenosti za rad, čiji su sastavni dio medicinski, dijagnostički kriteriji za ocjenu privremene spriječenosti za rad, kao i dužini trajanja privremene spriječenosti za rad, po pojedinim dijagnozama”, kazali su iz Ministarstva.
Iz navedenog slijedi da, kada se raspravlja o prijedlogu rješenja kojim se predlaže smanjivanje roka u kojem poslodavac snosi teret isplate plaća zbog povrede na radu odnosno profesionalne bolesti, navedeno se, kako ističu, mora promatrati i u kontekstu Zakona o radu, Zakona o zaštiti na radu, Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju, kao i propisa donijetih na osnovu tih zakona, te isto zahtjeva širu raspravu. Zakon o zaštiti na radu stupio je na snagu u 2020. godini, a poslodavci su imali rok od godinu dana da usklade svoje poslovanje s odredbama ovog zakona.
Nacrt zakona upućen je u javnu raspravu od 60 dana.
Iz Ministarstva zdravstva Federacije BiH ističu da Nacrt zakona nije pripremljen u skladu s odredbama Ustava Federacije BiH koji definiraju postupak pripreme zakonskih propisa, kao i Zakona o budžetima u Federaciji BiH. Između ostalog, kako navode, nije izvršena procjena finansijskih uticaja, a nije pribavljeno ni izjašnjenje kantona.
Nacrt zakona “zanemaruje njegov finansijski utjecaj na poslovanje kantonalnih zavoda zdravstvenog osiguranja, odnosno na raspoloživi novac za zdravstvenu zaštitu osiguranih osoba”.
Nakon javne rasprave od 60 dana trebao bi biti izrađen prijedlog ovog zakona, koji je potrebno da usvoje oba doma Parlamenta Federacije BiH da bi mogao stupiti na snagu.
