Na današnji dan, 22. prosinca 1989. godine, u Parizu je umro slavni irsko-francuski književnik Samuel Beckett. Samuel Barclay Beckett rođen je 13. travnja 1906. u Dublinu, a od 1938. godine živi u Parizu te nakon rata počinje i pisati na francuskom.
Prijateljevao je s Jamesom Joyceom, kojemu je bio i osobni tajnik. Godine 1969. dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Beckett je jedan od glavnih predstavnika teatra apsurda. Svoje prvo djelo Pretpostavka, inspirirano književnim stvaralaštvom Jamesa Joycea, izdao je 1929. godine.
Njihovo prijateljstvo narušava udvaranje Joyceove kćeri Lucy Beckettu, koje on izričito odbija. Upoznavanje s novom sredinom, slobodarskom energijom koju je Pariz izdisao iz sebe, donosi i nova poznanstva Becketta s porocima – tada alkohol postaje njegov vjerni pratitelj. Nakon što je u Parizu zaradio ubod u grudi od uličnog makroa, tu je pogledao smrti u oči, ali i ljubavi. Publicitet koji je pratio Beckettovo ranjavanje zapazila je i Suzanne Deschevaux-Dumesnil, s kojom od tada postaje jako prisan. Ispod njegovog sivkastog književnog ogrtača, ispletenog od siromaštva, egzistencijalne borbe, gubitaka, zasijala je žena koja ga je svojom upornošću odvodila pred vrata nakladnika, sklanjala se s njim u druge zemlje, a tek 1961. godine tajnim vjenčanjem s voljenom Suzanne, Beckett je i službeno okrunio ljubav svoga života.
U tom periodu doživljava potpunu izmjenu, kako na emotivnom, tako i na profesionalnom planu, počeo je pisati za radio, televiziju. Tijekom odmora u Tunisu Beckett i Suzanne saznaju da je upravo on dobitnik Nobelove nagrade (1969.), na šta je Suzanne imala samo komentar: “Katastrofa”. U srpnju 1989. godine Suzanne umire, a on se uvlači u svoje odaje samoće i ubrzo, 22. prosinca te godine, kreće na put za svojom voljenom ženom. Sahranjen je pored nje, a epitaf na zajedničkom grobu je Beckettova misao: “Bilo koja boja, sve dok je siva”. Foto: Internet / Suzanne Dechevaux-Dumesnil i Samuel Beckett Njegovo je djelo jedan od najintrigantnijih opusa XX. stoljeća, prožet utjecajima nadrealizma Joycea i Kafke. Uz Ionescoa i Geneta, najznačajniji je autor ‘kazališta apsurda’. Svjetsku slavu stekao komadima U očekivanju Godota (En attendant Godot, 1952) i Svršetak igre (Fin de partie, 1957).
Svojim je antiteatrom snažno utjecao na razvoj suvremenoga kazališta; drame su mu statične, ciklične, parodiraju dramatično i tragično, ali i temu apsurda. Likovi se pojavljuju u parovima i vode duge, nepovezane dijaloge sve do raspada leksika, kao u komadu O, divni dani (Oh les beaux jours, 1963), a nakon toga ostaje samo glas, koji čovjeka pretvara u objekt: Posljednja traka (La Dernière bande, 1958). Beckettov izraz proizvodi snažan dojam otuđenja: ogoljen i bizaran, sažima surovost ljudskoga stanja, a tekstove čini gotovo asketski apstraktnima. Bijeda, u kojoj je pisac proveo dobar dio života, odrazila se na njegov književni svijet, protkan rezignacijom i apsurdom. Sveprisutne su teme: protjecanje vremena, čekanje, banalnost svakodnevice, nemogućnost komunikacije, samoća, propadanje, smrt, a mnogo rjeđe: uspomene, nada i žudnja. Junak prvog romana Murphy (1938) iščekuje smrt; prognan i zatočen u samome sebi, pretvara se u ličinku. I romane Molloy (1951), Malone umire (Malone meurt, 1952), Bezimeno (L’Innomable, 1953) obilježuje rasap kako likova tako i narativnih mehanizama.
Tjelesno propadanje prati odumiranje sintakse: nestaje stilskih odlika, prevladavaju nevezani unutarnji monolog, isprazne asocijacije. Tipičan je beckettovski lik lišen psiholoških obilježja i osobnosti, izgubljen u vremenu i prostoru, sveden na golu egzistenciju, na glas koji govori sam za sebe i unatoč bujicama riječi ne može nadjačati šutnju, već upravo nju izgovara. Beckettov tekst odbija svaku vertikalnost značenja, uprizoruje nemogućnost spoznaje, odsutnost osjećaja, siromaštvo čovjekove nutrine; ton mu je sarkastičan i samorazoran. Ipak, on paradoksalno stvara osjećaj neke nove nade, dramu pretvara u farsu; ističe jezičnu igru kao očajničku gestu i nezaustavljiv mehanizam, sve do potpunog zasićenja i iscrpljenja knjiž. mogućnosti. Beckettova su djela prevedena na mnoge jezike i naročito mnogo izvođena od 1950-ih do 1970-ih. – Pročitajte više na: https://www.bljesak.info/kultura/knjige/svi-smo-mi-rodeni-ludi-neki-cak-i-ostanu-takvi/369234
