Prije tačno 28 godina je srušena čuvena Ferhadije džamija, biser islamske arhitekture, a mi se prisjećamo iznimnog ljudskog čina frontmena kultnog benda Ekatarina Velika (EKV), Milana Mladenovića, koji je tih dana odbio da svira u gradu u kojem se ruše džamije.
Priredio: F. V.
“Život je postao nemoguć”, govorio je suočen sa slikom užasa u kojima je nestajala njegova zemlja, bivša Jugoslavija.
Rođen u Zagrebu, rastao u Sarajevu, slavu je stekao u Beogradu.
Šamar rušiteljima
Preminuo od raka gušterače u 36. godini, novembra 1994. godine. Bio je, ostat će zapisano, hrabar i principijelan i borac za mir tokom agresije Srbije i Crne Gora na Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku devedesetih godina. Volio je sve ljude, a umro očajan jer nije mogao zaustaviti zlo koje se kotrljalo.
“Vrlo sam razočaran u ljude koji su dozvolili da ih sahrane i moralno, i ljudski, dozvolili su da ih prijatelji izdaju, da oni izdaju svoje prijatelje i braću i sve živo, i da se sve to završi u jednoj opštoj kaljuži”, kazat će, također, jednom prilikom Mladenović.
U knjigu pravednika Mladenović se upisao ne samo sličnim izjavama, već i konkretnim antiratnim gestama. Važno mjesto zauzima upravo otkazivanje koncerta u Banjoj Luci – iz protesta zbog rušenja Ferhadije džamije!
To je, vele, trebao biti jedan od najvećih koncerata u gradu a Vrbasu, ali je vrhunski umjetnik odlučio fa pokaže dostojanstvo i bunt protiv barbarizma, te je opalio snažan šamar rušiteljima jedne bogomolje i spomenika kulture, ali i tadašnjim opskurnim vlastima Banje Luke koje su organizirale odvoženje ostataka džamije na smetljište. Bio je to gest vrijedan svakog divljenja.
“Neću da sviram u gradu u kojem je srušena džamija“, kazao je Mladenović.
Čuvene su to riječi muzičke legende koje su ga, zajedno sa njegovima pjesmama, učinile besmrtnim.
“Nije “sarajevska biografija“ bila presudna u Milanovoj odluci da, koliko je mogao, skrene pažnju na nasilno rušenje Ferhadija džamije. Bila je to univerzalno ljudska žeđ za pravdom, za ispravnošću, ponekad prejaka u svijetu laži i nepravde, koja je navela Milana da – i u humanom i u umjetničkom smislu – digne glas protiv stvari koje niko nikada ne bi trebalo da čini, a ljudi ih, već hiljadama godina, uporno i neprestano čine”, kazao je Žikić za Radiosarajevo.ba.
Ratni predsjednik Glavnog odbora Islamske zajednice u Banjoj Luci Bedrudin Gušić kazao je 2018. za naš portal da će “svim Banjalučanima ostati u trajnom sjećanju gesta Milana Mladenovića”.
“On je te 1993. godine odbio pjevati u Banjoj Luci upravo zbog činjenice da je u tom gradu srušena jedna Ferhadija, kao i druge džamije. Taj gesti i tada i sada budi nadu u mogućnost suživota, odnosno potvrđuje onu Svetalne Broz da je bilo dobrih ljudi u vremenu zla”, kazao nam je Gušić, inače dugogodišnji slobodni novinar.
Užas i apsurd ratova
Ovo, jasno, nije bio jedini snažni antiratni čin Milana Mladenovića. Mnogi nisu znali da je napisao i pjesmu poslije masakra na Markalama.
Zapravo, on je posljednje mjesece života potrošio upravo kako bi ukazao na sav užas i apsurd ratova u kojima su ubijene desetine i stotine hiljada ljudi.
U vrijeme opsade Dubrovnika pozivao je publiku da minutom šutnje oda počast gradu i ljudima u njemu.
Izdao ga je B92, a promoviran je koncertom na kamionu koji je kružio ulicama Beograda. Ove grupe u septembru 1993. sviraju antiratne koncerte i u Parizu i Berlinu sa zagrebačkim sastavom “Vještice”, u okviru akcije “Ko to tamo peva?”.
“U svakom porazu ja sam video deo slobode. I kad je gotovo, za mene, znaj, tek tad je počelo!”
Neka je slava i hvala Milanu Mladenoviću – Čovjeku.
