Zbirka video priča „ INKLUZIJA I ART U KOFER ŽIVOTA MORAJU STAT’ “ autorski je program književnice Vernese Manov nastao u okviru IMEP programa osnaživanja nezavisnih medija „New voices“.
Sadržaji koji su nastali u ovoj zbirci odnose se na teme inkluziranja života, razvoja kreativnih sposobnosti, „ženske“ teme. To su teme o kojima se malo ili nikako razgovara i piše ili se to čini samo „po potrebi“, iako se one žive svakodnevno.
Smjelost i inspiraciju da o njima progovara, autorica dobiva iz vlastitog ili života onih koje doživljava oko sebe u svom okruženju.
Pošto je prije ove pandemije oduševljavala svojom monodramom i likom
Điđe iz Džordžije, te za manju raju Klovnicom iz čitaonice, autorica upravo tim svojim izmaštanim junakinjama, daje uloge pripovjedača u svojim video pričama koje će se, nada se, i Vama dopasti i inspirisati Vas da se na sve životne teme osvrćete sa više razumijevanja, otvorenosti za razgovore i podrške i sebi i drugima u svijetu oko Vas.
„ HODAM PO SCENI POPUT ARLEKINA KOJI STUPA“
U ovoj video priči, dok se sprema na jedan od svojih scenskih izvođenja, autorica govori o svom izboru da se bez obzira na svoje urođene fizičke poteškoće, od samog djetinjstva, pa evo, do zrelosti u četrdesetim, bori da normalno živi, ostvaruje se kao ličnost, kroz društvo, posao, život općenito, ali i njeguje afinitet i ljubav prema umjetnosti, u ovom slučaju teatru kroz lik Điđe iz Džordžije.
Njen je izbor da cio život, bez obzira na tjelesne nedostatke, i u svakodnevnici, ali i umjetnica pokušava i na teatarskim scenama koje joj „život znače“ progovarati o tome da bilo koja vrsta zdravstvenog problema, konkretno u njenom slučaju problema sa rukom i nogom, ne smiju biti barijera onemogućavanja ostvarivanja u životu.
Mnogo ljudske unutarnje snage je trebalo, mnogo razumijevanja i prihvatanja okoline, uz mnogo skeptičnosti, nevjerice, obeshrabrenja, ali i mnogo odlučnosti, razbora i podrške onih koji razmišljaju otvoreno, bez predrasuda i tabutiziranja života. Proces inkluziranja društva i pojedinaca da sve to prihvate kao sasvim normalan tok življenja i pojavu u slučaju ove umjetnice je uspješno prošao.
Njena životna i umjetnička priča ohrabruje mnoge i motivira da nikada ne odustaju od onog što smatraju važnim kao ostvarenje samih sebe, bez obzira na sve nedaće koje su na životnom ili svakodnevnom čovjekovom putu.
U tekstu, a i u video priči govori, u intimnoj i otvorenoj ispovijesti, o toj „arlekinskoj vještini“ i životnoj ravnoteži koju ima kroz život osoba, prvenstveno žena, sa invaliditetom.
..
Arlekin sam…
Vitak i dugonog…
Lahorasto šareno odijelo, širom otvorene oči prema naprijed i smiren pogled!
To me drži dahom vjetra u visini.
Još uvijek!
Ne okrećem se iza sebe. Gledam samo naprijed!
Zbog toga sam još uvijek iznad provalije. Ona samo čeka da me proguta. Ako padnem! Uspijevam, još, nekim čudom da održim još koji tren ravnotežu. Samo mi je dah nesputan. Duši valjda jedinoj godi da je bliža neboplavlju, nego crnilu. Nesputana težinom tavorenja i pjesmu može laganije da nosi. Pjesmu o Šahin – sokolu! Onome što gologlav i bosonog prelaziše sa svojim sokolićima ponor i što stajaše na tankom konopcu, između neba i zemlje, preko kojeg samo vjetrić prelaziše bez straha. I iznad Šahina je bilo daleko nebo. I ispod Šahina je bila provalija.
Tvrda zemlja njegove muke bijahu taj ponor popločala. Znao je Šahin tada, kao što i ja znam danas, da taj konopac po kojem su koraci i krila zajedno osvajali pedlje spasonosnosti u nepritegnutom stanju trvorenja po tvrdoj zemlji, je u tom trenu spas za dušu. Spas je to i za one koje valja naučiti letu raširenih sokolovih krila.
«Zar njih nije poželio i sam galeb Jonathan Livingston?»
«A mi, budalice, koje nemamo nikakva krila, mislimo da je najljepši let iznad mora!»
«Čudno, zar ne!?»
Kako pođoh da razmišljam o dubinama, nekakav tirkiz pođe i dušu da čini zatamljenom. Tijelo poče da se klacka pod nijansama plavetnila. Poče i da tetura. Baš takvo i jeste moje tijelo kada se giba korakom po zemlji.
Kada sam u visini, nema težine.
Ni tegoba.
Ni tavorenja!
Ovo nije san!
I ovo u snu nisam ja!
Ovo je moja java!
I u javi sam ja!
Arlekin sam!
Dok se još koji tren mogu ubjeđivati i u ovom pisanju da sam arlekin, pomislih da mi tijelo, gore u zvonkim visinama, plovi koracima sporijim od puževog gibanja sa cijelom kućom na njegovim leđama. Sporost nije mana kada duša ima krila pa može da proprhuće okolo i divi se svemu bez obzira kakvo tijelo oklop svakodnevlja da ima.
«Zar si stvarno tada vjerovala da stihovima sklanjaš strah sa treptaja svoga srca?»
Zar ti još uvijek sumnjaš u najjače oružje moga duha?
Pomiješanim nadanjima i strahovanjima idem protiv svih vanjskih nepogoda i tmuša kada mi mirno želi da uživa duša?»
Arlekin sam!
Po ko zna koji put do sada !
I svikoh već na to!
Moram!
Što ću drugo?
Ne mogu i da hoću!
/Sadržaj je realizovan u okviru Imep programa osnaživanja slobodnih medija „New voices“. /
LINK VIDEO PRIČE:
https://www.youtube.com/watch?v=OBMwCH2JNLI
