Koliko košta umrijeti u našoj zemlji? Koliki su uistinu troškovi pogreba i popratni troškovi u zemlji u kojoj se ne zna ni od čega ljudi žive, a kamoli od čega plaćaju pogreb?
Uz prosječnu plaću od 950 maraka i sindikalnu potrošačku košaricu od skoro 2.000 maraka, stanovnici Bosne i Hercegovine pravi su mađioničari preživljavanja. O minimalnim penzijma od 382 marke da i ne govorimo.
Upravo ti najugroženiji među nama nose breme strepnje do kraja života. Naime, penzioneri u Bosni i Hercegovini nemaju osiguranu bezbrižnu starost.
Naprotiv, primorani su jesen svog života provoditi u grču svakodnevne borbe za golu egzistenciju i s mislima o još jednom ogromnom trošku, pogrebu.
Umrijeti u Bosni i Hercegovini – prisiljeni luksuz
I dok u uređenim zemljama građani mogu kupiti i pripremiti grobno mjesto, mnogim stanovnicima Bosne i Hercegovine taj izdatak je neizvodiv. Jednostavno, cijene grobnih mjesta u Bosni i Hercegovini su preskupe.
Primjerice, za dvojno grobno mjesto na mostarskom gradskom groblju Sutina potrebno je izdvojiti 2.400 konvertibilnih maraka. Bez nadgrobnog spomenika, spomen ploče ili nišana.
I dok je na Centralnom gradskom groblju Vrbanja, u Banja Luci, za betonsku grobnicu potrebno izdvojiti skoro 4.000 maraka, također bez oblaganja i dizanja spomenika, na sarajevskom gradskom groblju Bare cijena grobnog mjesta s nadgrobnim spomenikom ili nišanom kreće se od 4.590 pa do 5.280 maraka.
Dakle, možemo zasigurno zaključiti da cijena grobnog mjesta, s pristojnom nadgrobnom pločom, spomenikom ili nišanom, u Bosni i Hercegovini iznosi minimalno 5.000 maraka.
Prilično zahtjevan i mnogima od nas nimalo beznačajan iznos za izdvojiti.
Troškovi tu ne staju
Potrebno je izdvojiti i novac za lijes (uz cijenu koja se kreće od 600 maraka pa do 3.000 maraka), zatim za vijence, osmrtnice (tiskane i online, koje svoju korist imaju u ogromnom dosegu i brzini objavljivanja), usluge pogrebnog poduzeća (ispraćaj, preodijevanje, prijevoz, itd.), usluge fotografa, naravno, vjerske obaveze, hrana i piće u domu ili svojevrsne daće u restoranu.
Kao što vidimo, cijena jednog pogreba, uz sve nabrojane obaveze, doseže i vrtoglavih 10.000 konvertibilnih maraka.
Izuzetno velika suma novca koja visi nad glavom svakog stanovnika Bosne i Hercegovine, kao Damoklov mač, jer nitko od nas ne zna kad će po posljednji put sklopiti oči i zauvijek napustiti svoje najmilije.
Može li se trošak smanjiti?
Da, srećom, postoje određene olakšice koje mogu znatno smanjiti onu astronomsku sumu od 10.000 maraka.
Kao najisplativiju olakšicu možemo spomenuti pripadanje određenom pogrebnom društvu ili Medžlisu Islamske zajednice.
Uz određenu mjesečnu ili godišnju naknadu u vidu članarine, ovisno o broju godina ili o dugoročnosti plaćanja, pripadnici sve tri konfesije stječu pravo na besplatne (ili cijenom umanjene) vjerske i ukopne sadržaje.
Veliki broj pripadnika katoličke vjeroispovijesti koji žive u Bosni i Hercegovini zadržali su običaj iz davnina, a taj je da se u vidu plaćanja misa potpomogne obitelji pokojnika u organizaciji pogreba.
Isto tako, pripadnici pravoslavne vjeroispovijesti solidariziraju se u troškovima pogreba kroz dobrovoljne priloge koji se prilažu u posebno pripremljenu kutiju za pripomoć ožalošćenoj obitelji.
Treba reći i da pripadnici braniteljskih i boračkih udruženja, preko Ministarstva branitelja – boraca, imaju određena prava u slučaju smrti (primjerice, pravo na naknadu troškova sahrane te pravo na naknadu za podizanje nadgrobnog spomenika ili spomen obilježja, itd.).
Također, uštedu od nekoliko stotina maraka obitelj pokojnika može postići ako, umjesto tiskanih osmrtnica objave online osmrtnicu.
Kao još jedna olakšica koja bi se mogla iskoristiti bila bi da se, tijekom aktivnog životnog razdoblja, na kredit kupi i otplati grobno mjesto. Kroz ovaj vid svojevrsne investicije osigurava se mjesto ukopa, a obitelj se oslobađa najvećeg izdatka koji je potreban u procesu pogreba.
I da, i ova olakšica dolazi kao svojevrstan apsurd pa možemo zaključiti da stanovnici Bosne i Hercegovine ne samo da žive na dug već i da se pripremaju za smrt kroz dug, a uz dug i umiru. Realnost bh. društva, nažalost.
