Na današnji dan, 3. juna 1925. godine rođen je pripovjedač, romansijer, dramski pisac, učitelj i novinar, Derviš Sušić.
Sva njegova zanimanja, bila su vezana za kulturu, koju je živio u punom smislu te riječi. Radio je puno i ostavio trajan trag u prozi, dramskim djelima, televizijskim dramama i serijama.
O sebi je napisao: “Rođen sam u Vlasenici trećega juna godine 1925.godine. Otac mi bijaše islamski sveštenik koji je svaku umnu knjigu smatrao svetinjom koju valja čuvati u kući i po nekoliko puta čitati, pa kad se shvati, opet je lijepo smjestiti da je pri ruci, ako se nauk iz nje smetne s uma, a zatreba. Majka – domaćica, znala je pričati ljepše neko što ja danas umijem pisati. Njene priče nisu bile tanana tkanja bajki, nego uzbudljivi vezovi činjeničkih rijeka što ih je zapamtila od starijih, a ovi od svojih prethodnika.”
Derviš Sušić gimnaziju je pohađao u Tuzli, a Učiteljsku školu u Sarajevu. Bio je učesnik NOR-a od 1942. godine. Poslije rata radio je kao učitelj, urednik Oslobođenja, Omladinske riječi i vojnog lista Front. U Tuzli je radio kao upravnik Istorijskog arhiva Tuzla, upravnik Narodne biblioteke Tuzla i dramaturg u Narodnom pozorištu Tuzla. Bio je predsjednik Udruženja književnika BiH, te član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Dobitnik je niza visokih društvenih priznanja. Umro je u Tuzli, 1. septembra 1990. godine.
U Tuzli sam u jesen 1945. godine napisao svoj prvi novinski izvještaj, u Tuzli sam dovršio svoju prvu knjigu “S proleterima”. U Tuzli sa dovršio roman “Ja, Danilo”, napisao “Pobune”, “Uhode”, “Hodža Strah”, “Kurir” i nekoliko propovjedaka. Napisao sam i drame “Veliki vezir”, “Jesenji cvat”, “Ne čekajući Mijata”, “Bujrum”, “Posljednja ljubav Hasana Kaimije”, nekoliko drama za djecu … Najveći dio svoje biografije proživio sam u Tuzli, radeći, učeći i pišući. (Derviš Sušić)
… Tuzla i moja spisateljska biografija isprepleteni su toliko da više ne znam tačno ni koje mjesto da imenujem kad me pitaju gdje sam rođen – Književno – u Tuzli u to sam siguran … (Derviš Sušić)
Uz pripremljene fotografije, pismo koje je pisao Meši Selimoviću te odlomke iz njegovih pripovjetki zaokružujemo priču o Dervišu Sušiću koji je u pisanju ostajao svoj, specifičan, bez obzira na trendove i kritiku.
….Vraćam se kući nakon toliko godina skitnje, nakon toliko godina straćenih nad debelim knjigama ispunjenim uglavnom pitanjima i nagađanjima. Znam dosta Bošnjaka koju su naukom i sudbinom prevazišli u sebi nagode koristoljublja. Vraćali su se kući da pomognu, spremni na sve moguće žrtve. Čak i očekujući ih s izvjesnim sladostrašćem, bez čega nema sveca. Ove nesrećnike niko nije isjekao ni povješao. Oni su se tiho iznutra rasuli i ućutali ili iz straha od ludila pobjegli.
Ali ja polazim s jasnim namjerama i s toliko zdravlja i zdravog razuma da bi mi tri Bosne malo bilo.
Svrnem u Jedrene svom starom dobrom učitelju Muslihedinu Užičaninu da ga poljubim u ruku i čujem njegov posljednji savjet.
Starac, poluslijep od slaba svjetla i sitnih slova po debelim knjigama nad kojima kaplje, evo, već sedamdeset godina, obradova se kad me vidje.
 |
Ali kad ču da idem u Bosnu, diže desnu obrvu i u kratkovide oči, iz sebe natopi brigu i tihu srdžbu.
– U Bosnu? Šta ćeš ti po Bosni?
– Da pomognem, da liječim, da podučavam, da podržim …
– Hm! Znaš li ti šta je Bosna?
– Sjećam se svakog trenutka proboravljenog u njoj
– Ali Bosna nije ono što čula odmah prime s njenih boja i oblika. Slušaj šta ću ti reći. Bosna je najdublji kazan pakla. Ona je lošim putem, tvrdom navikom i neizlječivom sumnjom zatvorena za rijeke ljepota koje su drugi ljudi stvorili, a svojim položajem otvorena je najezdama sa sve četiri strane.
– Dragi moj, svuda opasnost od drugog obično teži za granicom. U Bosni ona se vidi u znaku suprotne vjere, čuje u pjesmi, sluti u pogledu prolaznika. Svuda se ljudi bore za sličnosti da bi bar oponašali jedinstvo koje je podloga snošljivosti. U Bosni se sve upelo da podvuče razliku. Ja znam da to njeni žitelji nisu donjeli sa sobom na ovaj svijet. Gdje su uzročne tajne opredjeljenja slojeva, žestine, isključivosti i upornosti trajanja tih opredjeljenja, ja ne znam. Ali, ti savjetujem da ne ideš.
– Hvala ti na savjetu, ali ja idem. (Odlomak – Kaimija)
 |
…. Rodi se čovjek. Majka sanja o sinu božijem poslaniku. Otac računa da će iz sina istesati sultana ili makar na Bosni valiju. A ono – nebo dočeka sina žestinama, a zemlja mu zatruje krvotok isparenjima. Nevolje ga u stotinu voda properu, pa bude čovjek lukav od opreznosti, trom od straha da se ne zaleti, pobožan da ne bi izludio od nemoći i osame, a krvoločan zbog iznevjerenih nježnosti. Postane seljak. Svi ga se boje, a svi ga biju. On sve hrani i na svojim plećima drži. Nema vremena ni suzu da utre, ni radi psovke zazine … (Odlomak – Seljačka jadikovka)
 |
…. Govorio je meni moj babo Hadži Numanbeg Pilavija:
Sine Abdulahu, magarčino moja nedotupava, od tebe se ni metar čestite opute za opanke ne može isukati. Toliko vrijediš. Šta god radiš, brži su ti kaskuni od samara. Ali će tebe tvoj babo protesati u domaćina, hoće, tako mi ove šake i koca u ogradi. Pa ćeš ti sine, činovnik da postaneš. Mjesečna plaća, mada nije nešto naročito, teče sigurno, treba samo boga da se bojiš, starijeg da štuješ, nadređenog da slušaš.
Biti činovnik, veliki je rahatluk.
Ćutiš,
pišeš,
ćutiš,
hartiju mrčiš,
a hartija državna, i tinta državna. Cvrljaš što ti narede. To je sva mudrost i napor. Trgovac ne možeš biti, ne znaš sticati nešto iz ničega. Politikom se ne smiješ baviti, jer si prebrz na jeziku, zavadio bi se s vlašću prvog mjeseca, pa bi morao ili na robiju ili u hajdučiju. Za kakvog učenjaka nisi, debele gubice i nemirne oči otkrivaju da bi sve ćitabe prodao za jednu sisu pušteničku. Marš u kuhinju. Bićeš činovnik. (Odlomak – Preko mutne vode)
