Proteklih godina jedan od najprepoznatljivijih simbola Travnika u Bosni i Hercegovini i regiji je Gimnazija u Travniku. Škola izgrađena prije više od 100 godina dugo je bila simbol visokog kvaliteta srednjoškolskog obrazovanja travničkih učenika koji su ostvarivali zapažene rezultate na visokoškolskim institucijama širom svijeta. Danas je ta ista škola simbol podjeljenosti bosanskohercegovačkog društva koja je u medijima eksploatisana kroz fotografije plave i žute fasade i armaturne žice koja na nacionalnoj osnovi dijeli svoje učenike. Simbol djece koja se dijele na „kruške“ i „jabuke“. Istovremeno ova škola je i simbol restitucije nacionalizovane imovine kroz koji se vidi dugogodišnja borba za vraćanje imovine zakonitog vlasnika i neizvršavanje odluka sudova od strane općinskih i kantonalnih institucija.
Nakon što je već više od 15 godina svima u Travniku bilo potpuno jasno da se Gimnazija treba i mora vratiti zakonitim vlasnicima škola je postala i simbol lažnih obećanja, nesposobnosti općinskih i kantonalnih vlasti, te prebacivanja krivice s jednih na druge. Općinski načelnici pred svake izbore obećavaju da će im prioritet u narednom mandatu biti izgradnja srednjoškolskog centra i programi stranaka koje svoje glasove traže u Travniku, visoko vredniju zadatak da do narednih izbora izgrade novu školu.
U izgradnju nove škole krenulo se već zaboravljene 2009.godine s 5 miliona KM kojim je Vlada Federacije sufinansirala izgradnju, dok je prema tadašnjem dogovoru ostatak trebala obezbjediti Općina Travnik i Srednjobosanski kanton. Tadašnji načelnik Travnika, a sadašnji Premijer Kantona, Tahir Lendo, vrlo brzo je zaboravio svoje obaveze, ali se sigurno rado sjeća kako je raspisivao tender i dogovorao izvođače, u funkciji načelnika, ove nikad završene škole, o čemu ni danas nema nikakvih izvještaja o utrošenim sredstvima, što potvrđuje i Izvještaj federalne revizije iz 2010.godine.
Ovih dana federalna, kantonalna i općinska vlast je ponovo imala sastanak na kome nisu ništa dogovorili osim da se prolongira iseljenje škole za godinu dana. Maksimalno do narednih izbora. Učenici i nastavnici će i dalje ostatiti u potpuno neuslovnom objektu, a Vlada Kantona će za to izdvojiti 84.000 KM godišnje kirije. Naravno, uz isplatu ranijih dugovanja po osnovu sudskih presuda. Kako će se skupiti preostalih 12 miliona to, u euforiji dogovora, nikom nije jasno. Baš kao i što nikom nije jasno kako kvadrat izgradnje škole u Travniku košta 2.500 KM, dok škole u bilo kojem drugom gradu u BiH ne prelaze cijenu od 1.000 KM po kvadratu.
Zastupnici SDP BiH u u Skupštini SBK su nudili rješenje nebrojeno puta, a i na zadnjoj izvanrednoj sjednici gdje se razgovaralo samo o iseljenju učenika iz dijela travničke Gimnazije, da se izradi adekvatan i precizan plan aktivnosti u narednom periodu koji bi sadržavao jasna zaduženja i obaveze svih nivoa vlasti, te da se dio sredstava izdvoji od 23 miliona KM koliko je građane Travnika i Kantona SDA zadužila za izgradnju lokalnih puteva koji ionako neće postojati do narednih izbora, a sve s ciljem dovršetka radova na zgradi novog srednjoškolskog centra – što je vladajuća SDA-HDZ koalicija jednoglasno odbila, vjerovatno svjesna da oni nemaju ni snage, ni kapaciteta da završe ovu školsku zgradu. I tako se ova trakavica nastavlja, i nastavlja…
U vrijeme kada sve više mladih odlazi iz Bosne i Hercegovine, i gdje se mladi koji ostanu u zemlji sve rjeđe odlučuju na djecu (ili na barem više od jednog djeteta), što za posljedicu ima konstantan pad broja učenika u školama, ovakavo ponašenje prema djeci, roditeljima i nastavnicima, je jasan pokazatelj odgovornosti ove i ovakve vlasti prema građanima ove zemlje. Kvalitet obrazovanja je jedini realni osnov razvoja ove zemlje, a ovakve stvari ga urušavaju, baš kao i njegovu budućnost. I onda nije ni čudo što većina normalnih građana ove zemlje budućnost svoje djece vidi u inostranstvu, a predstavnici trenutnih vlasti u uhljebljenju u različitim državnim institucijama i preduzećima. U tome je razlika između naše i njihove djece. A razliku čine upravo svi oni što godinama govore – šuti i trpi, samo nek’ ne puca. Do kada više?
ODNOSI S JAVNOŠĆU KO SDP BIH SBK /KSB