Ovdje ti se sve vrti oko posla. Samo rad, rad, rad. Jako su radišni i štedljivi,….
“Sjedim tako poprilično pripit u busu, sasvim sam vraćam se doma u sitne sate i umalo da nisam zaspao kad na jednoj stanici ulazi šest pijanih pankera. Odmah sam se trgnuo, oko mene nigdje nikog, samo ja u svojoj košuljici i s nageliranom frizurom. Nije mi bilo svejedno, otrijeznio sam se u sekundi, kad oni se naredali jedan iza drugog i cvikaju karte”, započeo je priču o iskustvima u Njemačkoj jedan Bosanac.
Mnogi od mojih prijatelja koji su neko vrijeme živjeli u inozemstvu puno su puta komentirali kako se Srbi, Bosanci i Hrvati drže skupa kad se sretnu negdje vani. Nisam ni ja nikakva iznimka i tako kad sam naletjela na Bosanca nakon silnih riječi i znakova na njemačkom i nekog vremena samoće, ponašala sam se kao da se znamo sto godina. Kao i on.
“Naletjela si na totalan klišej, Bosanca u Njemačkoj”, našalio se.
“Gdje bi drugdje pravi Bosanac bio?”, nastavio je u šaljivom tonu.
Ovaj profesor njemačkog jezika mojih godina na trenutak je razbio samotne rituale i jezičnu barijeru koji su me poput hladnog tuša zapljusnuli nakon prvotnog uzbuđenja zbog dolaska.
Stalno upaljen TV koji je razbijao tišinu u stanu, učenje njemačkog i rolanje uz rijeku postale su moje samotne rutine u slobodno vrijeme. Povremene subotnje izlaske s prijateljima u Zagrebu zamijenilo je pranje prozora u Heilbronnu, a nedjeljne kave brisanje prašine s listova cvijeća iz Ikee.
“Htjela si novi početak, to ti je cijena”, nasmijala sam se samoj sebi, prisjećajući se istog osjećaja kad sam otišla na studentsku razmjenu prije nekoliko godina i kasnijeg rada na kruzeru. Izgleda da se moja sklonost avanturizmu koja je oduvijek nadvladavala potrebu za konformizmom na razne načine znala “naplatiti” s vremena na vrijeme.
Samotnost je bila moj najmanji problem. Mislim da je najveća zapreka svakog stranca u njegovom svakidašnjem životu u stranoj zemlji jezična barijera. Sposobnost izražavanja svojih misli, želja i potreba nešto je što mnogi od nas podrazumijevaju. Nitko nije svjestan koliki značaj ima jezik sve dok ne dođe u Njemačku i shvati da je sve što zna reći “Ruf mich an”. Veliki problem. Osim za karijeru u eskort-branši.
Prisjećajući se svojih prvih dana na Erasmusu u Španjolskoj kad sam bila na rubu suza zbog jedne žarulje (frustrirana što nisam mogla objasniti trgovcima što mi treba jer nisam znala kako se kaže “žarulja” na španjolskom) i cijelog performansa koji sam izvela na sred trgovine kako bih gestama objasnila što mi treba, može se reći da imam nešto iskustva s često mukotrpnim procesom kakav predstavlja učenje novog jezika. Stoga sam se ovaj put odmah predbilježila za integracijski kurs, slušam nekoliko online tečajeva i ide pomalo. Ipak je to proces koji zahtijeva vrijeme. I živce.
Ne čudi stoga kratki osjećaj olakšanja kad sam s još nekim mogla popričati na poznatom jeziku i čuti još iskustava iz prve ruke.
“Ovdje ti se sve vrti oko posla. Samo rad, rad, rad. Jako su radišni i štedljivi”, nastavio je sa mnom dijeliti svoja iskustva.
“I Nijemci ti se žale. Zapravo, stalno se žale jer misle da uvijek može bolje. Ako vlak kasni jednu minutu, čut ćeš pokoju psovku i uzdisanje, gledanje na satove i okretanja glavom u znak neodobravanja. Ako dobiju povišicu, ne valja, ako dobiju slobodan dan, ni to ne valja, jer eto – mogli su dobiti više”, rekao je satirično pa se osvrnuo i na ljepši spol.
“Nisam baš vidio lijepu Njemicu, malo ih je. Kad vidim zgodnu curu odmah pomislim da je naša”, nasmijao se.
“Misliš li se vratiti, nedostaje li ti Bosna?”, novinarka u meni ga je nastavila ispitivati.
“Dobro mi je ovdje. Zna mi nedostajati rodni kraj, naravno, ali svaki put kad odem doma vidim da ništa nisam propustio i da se ništa nije promijenilo. Dapače, sve više ljudi samo razmišlja o tome kako da dođu u Njemačku i traže me savjete”, rekao je.
“Nedostaje mi ekipa, to je jedini minus ovdje”, dodao je.
Pomislila sam da cijela ta rasprava oko odlaska ili ostanka zapravo uopće ne potječe od pitanja treba li otići ili ostati. Jedino pitanje ovdje je što netko želi od života i što misli gdje i kako bi to mogao najbolje ostvariti i potom raditi na tome, bilo to u Hrvatskoj (Bosni) ili izvan nje. To je poanta svega ovoga, i mog i njegovog odlaska, uz konstantnu spoznaju da je sve to kockanje na kraju dana u kojem stalno moraš biti svjestan koliko si uložio, koliko možeš izgubiti i koliko možeš dobiti. Vaganje u glavi koje svatko sam za sebe mora napraviti.
izvor: index.hr piše: Alisa Kekić
