Izlet Talgo vlakom od Sarajeva do Mostara sjajno je iskustvo: put traje samo dva sata, u vlaku je restoran, a osoblje je rijetko simpatično.
‘Ajmo curice, ajmo dječaci, karte na pregled’, prene me iz sanjarenja uz zvučnu sliku Kemala Montena i Rade Šerbedžije negdje na pruzi između Sarajeva i Mostara kondukterka Azra. Nalazim se u restoranu španjolskog Talgo vlaka, okupljalištu osoblja i mnogih putnika, i pijem uobičajenu jutarnju kombinaciju – crni čaj i kiselu vodu. Prespavao sam nekoliko alarma, jedva uhvatio taksi putem sumanute sarajevske aplikacije i našao se tamo gdje sam želio biti, piše Matej Ivušić za Tportal.hr.
Naime povoljan let i još povoljniji smještaj u centru Sarajeva natjerali su moje društvo u Valterov grad, u kojem smo planirali nekoliko dana živjeti kao carevi uz uobičajen gastronomski program. Međutim smo se malkice preračunali i iznajmili stan na punih pet dana, što su bolji poznavatelji prilika u gradu prokomentirali sa skepsom. Ništa zato, Mostar je dovoljno blizu za jednodnevni izlet, mislim si, a iz sjećanja na prethodni boravak u Sarajevu daleke 2009. godine vadim poluinformaciju o modernim vlakovima, koji su bili kupljeni, ali tada još nisu prometovali.
Nekoliko klikova dalje nalazi se stranica Željeznica Federacije Bosne i Hercegovine koja zalutale mami da dožive ljepote BiH vozom. Nudi i online kupovinu karata – cijena povratne karte je smiješna, niti 12 eura. Nema druge nego da se ode, a dodatni argument je članak The Guardiana iz 2020. godine, koji je ovu dionicu uvrstio u 10 najljepših u Europi. Izgleda da su ga mnogi stranci pročitali jer je na kolodvorskom šalteru, gdje se, uz identifikaciju, izdaju preko interneta kupljene karte, poprilična gužva. Cijena i papirić koji dobivam ne ulijevaju povjerenje, ali me ljubazna šalteruša uvjerava da će sve biti u redu i da na povratku neću morati obaviti istu proceduru.
Budući da putujem sam i da sam u potrazi za pričom, računam da nema boljeg mjesta od restoranskog šanka, a u potpunosti su ga okupirala dva pogranična policajca, dok im društvo pravi zaštitar Mirza, inače diplomirani kriminalist, čija sposobnost za veze i poznanstva očito nije visoka. Šankom suvereno kormilari Sabrija, konobar zaposlen na željeznici od olimpijske 1984. godine, koji za turiste ima samo jedno pitanje: ‘Coffee milk, coffee no milk?’ Koristim priliku da saznam nešto više o Talgo vlakovima: stigli su 2010. godine, no stajali su šest-sedam godina prije nego što su krenuli prometovati do Doboja, Bihaća i Banje Luke, što je pandemija sasjekla u korijenu. Danas voze samo od Sarajeva do Čapljine, što se u sezoni produlji do Ploča.
‘Vidjet ćeš poslije kad izađemo na Neretvu, ovo nema nigdje!’ kaže mi Sabrija dok promatram planinska sela pokrivena maglom. Gosti u međuvremenu kapaju taman takvim ritmom da prekaljeni konobar stigne ćaskati sa mnom. Iz zvučnika sviraju ljuti klasici bosanskohercegovačke predratne produkcije, uglavnom oni lakšeg tempa (tipa Dino Merlin) i na idealnoj glasnoći – da to ne smeta pospanim putnicima. Sabrija je svoju karijeru započeo u vlaku Bosna Ekspres, koji je ‘saobraćao’ samo 10 godina, od 1982. do 1992., kada je rat presjekao željeznički promet iz Sarajeva za Beograd i Zagreb. Trebalo mu je oko šest sati do obje destinacije, imao je stjuardese i crveni tepih, kuhara i bogat meni, a moglo se i pušiti. Kažem da mi je sjajno, ali da mi uz čaj fali cigareta-dvije. Sabrija razumije, i sam je strastven pušač, na dvije kutije žutog Camela dnevno. Pita što ja trošim, vadim bijeli Marlboro, na što odvraća da bi on za dan riješio četiri takve kutije, preslabe su mu.
Ubrzo se spustismo uz opjevanu i ofilmljenu rijeku, stvarno je prekrasno. Magle u nizini nema, sunčan je dan. Razmišljam hoće li se iz vlaka vidjeti most u Jablanici, onaj koji je Veljko Bulajić srušio za potrebe snimanja ‘Bitke na Neretvi’. Ostavljam Sabriju na miru i vraćam se u kupe ne bih li uhvatio kakav komentar putnika na ovo što proživljavamo, ali nitko ne izgleda raspoloženo, nije još ni osam sati. Pogled kroz prozor je dovoljan, ne razmišljam više ni o cigaretama. Do Mostara imamo još sat vremena, ukupno niti dva, taman koliko mogu izdržati bez nervoze. Vraćam se u restoran da pitam ide li ista ekipa za Sarajevo sa mnom popodne u pet i što rade između dvaju vlakova. ‘Hvatamo zjake u Čapljini, imamo sobu za odmor na stanici’, otkriju mi okupljeni oko šanka. Meni će ipak biti bolje u obilasku Mostara, grada u koji prvi put stižem, piše Ivušić.
Nakon čitavog dana u gradu Nemanje Bilbije, vrijeme je za povratak. Na kolodvoru prepoznajem mnoga lica koja sam vidio jutros, očito je ovo što sam izveo popularan potez. Razdragani Sabrija pozdravlja me čim uđem u restoran, ali vožnja prema Sarajevu neće biti ni slična onoj jutarnjoj – pao je mrak, krajolik se ne može nazrijeti kroz prozore, preostaju mi ljudi. No nema ni traga onoj jutarnjoj vrevi, možda nas je ukupno petero zatražilo napitak, a vlak je više popunjen nego jutros. ‘Ma ja, popili su svoje kafe u Mostaru, ne trebam im više’, kaže mi Sabrija. Troje tinejdžera ipak stiže, kondukterka Azra pita ih trebaju li karte za večerašnji koncert Aleksandre Prijović u Zetri, ali uzvraćaju da ih već imaju, da su samo zbog toga potegnuli iz Mostara.Njušim priliku, šaljem poruke prijateljima u Sarajevu i dobivam odgovor da im svakako omogućim to iskustvo i da se pripremimo na ono što nas čeka u Zagrebu početkom prosinca. Azra ima tri VIP karte, što uključuje stol i uslugu konobara – sve što mi treba nakon cjelodnevnog putovanja. Pitam pošto su, Azra kaže da ne prodaje, da poklanja, mašala! Zetra je blizu sarajevskog kolodvora, neću se vraćati u stan, a iz ulice Talirevića stići će mi pojačanje. Prije ulaska u dvoranu kažu nam da je posjet nešto tanji jer je treći dan zaredom, ali nama to ne znači ništa – spektakl može početi!
