Rođena je 4. juna 1972. godine u Kladnju, a poginula je 10. novembra 1993. godine u selu Zubeta na području Vareša, kao vojnikinja, pripadnica 121. brdske brigade.
Njena kćerka, Alba Mušić je rođena 1992. godine, odrasla je bez majke, ne sjeća se ni njenog lika. Kaže da odrastanje i život bez majke ne bi poželjela nikom, ali da je sretna jer je može zvati svojom mamom.
– Odgajali su me nana i dedo. Stalno su mi pričali o njoj. Nekada mi se činilo kao da je ona tu. Meni je moja mama bila uzor i moj heroj. Pričali su mi kakva je bila u školi, u društvu. Govorili su mi da je bila dobar drug. Ostala mi je u sjećanju priča da je ona demonstrativno napustila čas jer je profesor bio nekorektan prema jednom njenom drugaru, koji je bio romske nacionalnosti – priča Alba. – Imala sam osjećaj da me ona iz mezara odgaja. Kakva je bila ona željela sam da budem i ja. Ponosna sam na nju, za sve što je učinila. Znam da je bila hrabra.Na jednom snimku, nakon uspješne akcije pričala je kako je prošlo i kada su je pitali je li bilo straha, ona je rekla: “Plašili se ili ne plašili šta bude bit će, treba mirno kulturno sačekati i odraditi svoje”. To je rečenica koja mi je ostala zauvijek urezana u sjećanje i kojom sam se dosta vodila. Znači, prati svoj put, budi uporan – priča Alba.
Ona danas živi u Sarajevu, udata je i ima ima petogodišnju kćerku kojoj je dala ime Edina i očekuje prinovu.
– Dala sam joj ime po mojoj mami. Još je mala i ne razumije ko su nana i dedo, ali ću joj sigurno pričati o njenoj nani, po kome je dobila ime – kazala je Alba.
Edina Čamdžić imala je samo 21 godinu kada je poginula dok je branila svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu.
Almir Muratović
senzor/press
