Žene humanitarke u BiH: To je nešto što živiš 24 sata dnevno, ne možeš biti ravnodušan

izvor: Anadolija

Rad u humanitarnim organizacijama je nešto što živiš 24 sata dnevno. To je posao koji nikada ne završava, uvijek će se naći neko kome je potrebna tvoja pomoć. Socijalno ugrožene osobe, bolesne, stare, iznemogle, svuda su oko nas. Potrebna im je lijepa riječ, podrška, osjećaj da neko brine o njima i da znaju da nisu sami.

Baviti se humanitarnim radom, volontirati, pomoći djeci i siromašnima bilo u svojoj zemlji ili inostranstvu, bez razlike na vjeru, naciju, boju kože, mogu ljudi koji razmišljaju na način da je najbitnije pomoći čovjeku u nevolji bez obzira na različitosti.

To su oni, humanitarci koji imaju srce dovoljno veliko za svakoga, piše Anadolija.

Jedna od njih je Indira Kriještorac, koja je na poziciji glasnogovornice Crvenog križa Federacije BiH već tri godine. Volontira u ovoj instituciji 18 godina.

– Volontiram od prvog razreda srednje škole. Krenula sam sa sekcijom prve pomoći. Ljudi uglavnom pomažu vjerovatno zbog osjećaja poslije toga. Kada jednom izmamite osmijeh kod ljudi, to želite i dalje da gledate. Odnesem paket kod nene i djeda, ja ga nisam kupila, ali lijep je osjećaj kada odete kod njih, popričate i vidite kako vas gledaju – kazala je Kriještorac.

Ruševine s obje strane

Prema njenim riječima, kada ide na teren, ne ide sa osjećajem da joj se nešto može desiti. Ovaj posao, kako je kazala, nikada ne bi mijenjala.

Njen humanitarni rad i volju da pomogne drugima pokazala je i u posljednjoj velikoj katastrofi koja je pogodila Tursku. Sa ekipom je bila i u zemljotresom pogođenim područjima odakle se nedavno vratila.

– Bili smo u Gaziantepu, Hataju i Iskenderunu. U Islahije, grad prije Gaziantepa, smo stigli u večernjim satima. Grad je doslovno bio pust. Sve zgrade su bile prazne. Jedina zgrada koja je radila je bila zgrada policije, tu je bilo nekoliko ljudi. U dvorištu te zgrade je bio šator turskog Crvenog polumjeseca i to je jedino mjesto gdje smo vidjeli neke ljude – ispričala je Kriještorac.

Kako je kazala, tamo su otišli da bi dostavili humanitarnu pomoć.

– U Gaziantepu nismo imali puno kontakta sa ljudima, osim sa kolegama iz turskog Crvenog polumjeseca. U povratku smo svratili u Hataj. Tamo nas je dočekala puno gora situacija nego što smo imali priliku vidjeti na fotografijama i video snimcima. Vozite se cestom, a ruševine su i sa jedne i druge strane – kazala je Kriještorac za Anadoliju.

Poslije Hataja otišli su u Iskenderun.

– Posjetili smo dva kampa. Jedan je smješten na trgu. To je morski gradić koji je zaista lijep. Porodice su smještene u šatore, među njima je jedan koji je išaran, neka igraonica za djecu. Vani su se djeca igrala fudbala. Ispred jednog kamiona bio je dugi red, čekali su hranu. Prva asocijacija mi je bio red za vodu iz ratnog Sarajeva. Obilazila sam kamp, a oko mene su bila dva dječaka koji su željeli da se slikaju samnom – ispričala je Kriještorac koja je godinama radila i u medijima.

Posao koji živiš 24 sata dnevno

Među ženama koje svakodnevno rade na tome da pomognu drugim ljudima je i Maja Arslanagić-Hrbat, glasnogovornica Udruženja Pomozi.ba.

Pročitaj više na:https://www.aa.com.tr/ba/balkan/žene-humanitarke-u-bih-to-je-nešto-što-živiš-24-sata-dnevno-ne-možeš-biti-ravnodušan/2839949

Facebook
Twitter
X
WhatsApp
Telegram
Email
Print