U svijetu fudbala bilo je oduvijek braće, i to prilično uspješnih. Nizozemci, braća De Boer, u Rusiji braća Berezucki, samo su neki parovi koji su ostavili traga u svjetskom fudbalu proteklih godina i decenija.
Naravno, mnogo češće se dešavalo da imamo braću koja nisu blizanci, poput Garryja i Philla Nevillea, Simonea i Filippea Inzaghija i još mnogih drugih, a koji su ostvarili zavidan uspjeh u svojim karijerama.
Ipak, imati brata blizanca i da i on odabere da se bavi istim sportom i da ima isti uspjeh? To je, priznat ćete, malo vjerovatno. Prisjetit ćemo se nekih: Christian i Jonathan Benteke, Giovanni i Jonathan Dos Santos, Sven i Lars Bender, ali i Brazilci Fabio i Rafael koje je otkrio legendarni Sir Alex Ferguson i doveo u Manchester United samo su neki od primjera, a fudbalskim ljubiteljima ovakve su priče uvijek veoma simpatične.
Bosna i Hercegovina također ima svoje fudbalske blizance
Ima i Bosna i Hercegovina svoju braću blizance i to one koji su nastupali u reprezentativnom dresu – onom kadetske reprezentacije Bosne i Hercegovine.
Riječ je o Siniši i Ljubiši Sarkiću, mladićima rođenim 29. aprila 1997. godine u Doboju.
Ovaj dvojac gotovo da i ne možete raspoznati, ne razlikuje ih ništa osim pozicije na kojoj igraju.
Siniša igra na poziciji lijevog krila, dok je Ljubiša zadnji vezni fudbaler.
Na samom početku razgovora sa simpatičnim Sarkićima pitali smo ih kako bi se najjednostavnije opisali.
“Dvojica skromnih momaka, koji su mladost dali fudbalu, ali i oni kako bi komšije iz našeg naselja rekli ‘To su oni blizanci koji svaki dan treniraju i šutaju loptu'”, počinju razgovor Ljubiša i Siniša, a potom se osvrću na to kako je počela njihova karijera:
“Sve je počelo sada već davne 2005. godine kada se otac vratio sa privremenog rada iz Italije. Počeli smo u tadašnjem fudbalskom klubu Modriča Maksima, nekadašnjem premijerligašu i prvaku Bosne i Hercegovine. Tu smo i prošli sve selekcije. Kada vam se preko puta kuće nalazi fudbalski teren prepun djece, teško se bilo baviti nekim drugim sportom. Svaki dan smo provodili tu sa drugarima pa je tada i došla želja za fudbalom. Roditelji su nam ispunili tu želju i od tada rijetko je mogao proći koji turnir, a da se nije kući donijela medalja ili individualno priznanje za najboljeg strijelca ili igrača”, rekao je Siniša Sarkić.
Ljubiša se potom nadovezao:
“Možemo se pohvaliti činjenicom da vučemo korijene s istog područja odakle su počeli i braća Sušić.”
Kroz historiju su za jedan tim nastupala brojna braća, bilo je tu i blizanaca, vi ste bili na putu da postanete prvi blizanci koji bi predstavljali seniorski tim Bosne i Hercegovine. Budućnost je bila svijetla, predviđalo se mnogo toga, ali gdje je po vama krenulo po zlu?
“Svakom sportisti je želja da predstavlja svoju zemlju, da svoj trud i rad ‘naplati’ na najbolji način, ali nekada baš i ne ide kako mi želimo. Živimo u takvom vremenu gdje je izuzetno uspjeti bez menadžera, a mi smo kroz cijelu karijeru išli samo uz pomoć i podršku porodice. Gdje god smo igrali, tu nas je doveo naš rad, trud i nastupi na terenu”, rekao je Siniša, a potom dodao:
“Kroz karijeru smo imali zaista teških situacija, pa možda i više od onih lijepih. Mnogi bi odustali na našem mjestu, ali mi još nismo. Bili smo na korak od 2. HNL, tačnije blizu angažmana u BSK Bijelo Brdo. Treneri i ljudi u klubu bili su zadovoljni s nama. Tada je testirano 30 igrača u klubu, a mi smo bili među prva tri. Nama tu na dodatnom značaju daje činjenica da su brojni fudbaleri tu već igrali profesionalni fudbal u Osijeku, Dinamu, bilo je tu igrač i iz Grčke, Slovenije, ali nažalost naš matični klub je tražio ‘svoj dio kolača’ i tu se završila sva priča oko prelaska u ovaj klub. Naravno, bilo nam se veoma teško vratiti nakon ovoga, jer takva prilika se pruža samo jednom, ali mi smo tada bili svjesni da možemo, međutim za nas se nije završilo baš na pozitivan način. Ne bih rekao da je pošlo baš po zlu jer treba tu imati i sportske sreće, trebaju se neke karte posložiti kako treba, a mi smo svjesni da je ta prilika bila najbolja šansa za nas kako bi napravili nešto ozbiljnije. Često pomislimo da smo u nekim situacijama imali ‘neke ljude’ iza sebe, sve bi bilo mnogo bolje za nas.”
Sanjaju klub nekog od timova iz Premijer lige
Trenutno ste bez kluba, gdje ste imali posljednji angažman i kakvi su planovi za budućnost?
“Posljednji angažman imali smo u FK Omladinac s kojim smo uspjeli ući u viši rang takmičenja. Uvijek nam je želja bila da obučemo dres nekog od timova iz Premijer lige BiH. Tu se izdvaja FK Željezničar za koji se godinama u porodici navija, ali se to nije desilo, nažalost. O budućnosti nekada i ne volimo govoriti jer vrijeme je takvo da ne znate šta nosi novi dan. Naravno, cilj nam je i dalje isti, a da li ćemo ga ostvariti zavisi od mnogo stvari. Naša je želja da ostanemo u fudbalu, pa kako god naša priča završila”, rekao je Ljubiša, a potom dodao:
“Što se tiče ponuda, naravno da ih ima. Ponajviše iz 1. i 2. lige Federacije Bosne i Hercegovine. Da li će doći do realizacije vidjet ćemo. Još uvijek smo relativno mladi fudbaleri, ali razmišljamo o mnogim stvarima i pored fudbala.”
Kroz karijeru, gotovo uvijek ste išli “u paketu”. Zbog čega je to tako, da li ste toliko povezani ili su čelnici klubova primijetili da se na terenu najbolje slažete sa bratom?
“Pa jeste, uvijek smo nekako išli zajedno što je mnogima interesantno. Izuzetno smo povezani, cijeli život smo skupa, a u mnogim slučajevima isto razmišljamo na terenu. Vidimo neke stvari koje drugi ne vide tako da nam to olakšava odnos na terenu i donosi prednost. Nekada je dovoljno samo da se pogledamo i znamo šta ćemo uraditi. Često bi Ljubišu pronašao na krilu bez i da pogleda u mene, znao sam da je tu ili da bi trebao biti tu, to nam često da i veliku prednost. Trener nam je govorio često ‘djeco, vi možete napraviti čudo na terenu, pogotovo kada ste skupa’. Toga se i držimo”, priča nam Siniša.
Imao je dvojac i izlet u inostranstvo, tačnije u njemački Straubing.
“Ostvarili smo kontakt sa ljudima iz Straubinga. Otac i stariji brat su prije korone radili u Njemačkoj pa su preko svojih prijatelja i jednog našeg rođaka stupili u kontakt sa klubom. Čelnici kluba su pogledali naš snimak i izarazili želju da nastupamo za njih tako da smo se veoma brzo dogovorili. Dobili smo radnu vizu jer drugačije nismo mogli nastupati jer je u pitanju njemački niželigaš. Tada smo se spremili i pošli put Njemačke. Inače, radi se o klubu koji ima fantastičnu infrastrukturu, odlične terene na kojima bi pozavidili i mnogi veći klubovi. Međutim, te godine se pojavila korona, cijeli svijet je stao, pa tako i fudbal. Počeli smo pripreme sa Straubingom, ali kroz nekoliko dana sve je zaustavljeno i vraćeni smo kući. Nažalost, opet sve ispočetka…“, priča nam Siniša.
Prvi blizanci koji su nastupili za BiH
Ovaj dvojac nastupao je i za reprezentaciju Bosne i Hercegovine i to onu kadetsku. Dijelili su Sarkići svlačionicu sa Amirom Hadžiahetovićem, Amerom Gojakom, Zinedinom Mustedanagićem…
“Naše igre preporučile su nas u reprezentaciju BiH. Često pomislimo, da smo imali nekoga ‘iza sebe’ u tom periodu bi vjerovatno napravili nešto više od ‘šutanja lopte. To je bio najljepši period u našim karijerama, prelijepo iskustvo. Upoznali smo mnogo prijatelja u tom periodu karijere od kojih su mnogi napravili lijepe karijere. Kada je riječ o Gojaku, na okupljanju reprezentacije u Međugorju dijelio je sobu sa nama. Sjećam se da smo stalno slušali jednu pjesmu, a trudio se pogoditi koji je Ljubiša, a koji Siniša. Tada je naučio da razlikuje pa se ‘hvalio’ na okupljanju. Tada je znao, a sada vjerujem da ne bi bila takva situacija”, priča nam uz osmijeh Ljubiša, a potom se nadovezao i Siniša:
“Svako novo okupljanje za nas je bilo novi izazov, novo iskustvo i uvijek bi naučili nešto novo. Na okupljanjima reprezentacije kada smo igrali protiv Makedonije cimeri su nam bili Darko Todoroović i Herić. Sa Darkom nikada nije bilo dosadno. Obući dres reprezentacije naše zemlje bila je velika čast i privilegija. To je nama bio veliki vjetar u leđa jer je neko prepoznao našu igru, rad i trud. To je bila kruna tog veoma dobrog perioda. Ponosni smo i uvijek ćemo biti ponosni i mi i naša porodica. Sve ono za šta smo se borili, krunisano je pozivima u reprezentaciju Bosne i Hercegovine.”
Vizuelno vas je teško razlikovati, ali da li postoje neke razlike između blizanaca, ili je to samo pozicija na terenu?
“Postoje sitne razlike, ali ih ima. Nekada se desi da nas i roditelji zamijene, ali oni po glasu prepoznaju ko je ko. Postoje oni koji nas razlikuju, ali je taj broj veoma mali. Nekoliko puta se desilo na utakmici da protivnici pitaju brata ili mene da li nas ima dvojica ili je moguće da jedan igrač trči na svakom dijelu terena. Također, u mnogim klubovima kada imamo sastanak pred utakmicu i trener govori zadatke pojedincima, pomiješa brate i mene pa moje zadatke govori njemu i obrnuto. Nekada to prešutim i ne spominjemo da su nas pomiješali, a nekada kažemo što izazove smijeh kod ostatka ekipe. Na terenu nas prepoznaju jedino po brojevima”, rekao je Ljubiša.
“Teško je u Bosni živjeti od fudbala, radimo ‘sa strane'”
Poznato je da u našoj zemlji mladi sportisti imaju malo ili nimalo podrške vlasti, od čega vi živite danas? Da li je to i dalje nogomet ili imate i neko poslove “sa strane”?
“Imamo posao sa strane, u Bosni se teško živi od fudbala. Mora se razmišljati i o budućnosti, a mi, baš kao i svaki drugi mlad čovjek, razmišljamo šta i kako dalje. Omladina odlazi iz Bosne i Hercegovine, mnogi naši drugovi već odavno su otišli ‘preko’ ili planiraju ići, pa smo i mi razmišljali o tome, ali od fudbala ne odustajemo. Naravno, mnogo radimo na sebi, bitno nam je da smo spremni u svakom momentu. Fudbal je takav sport ako niste spremni, ispadate iz konkurencije koji god to rang takmičenja bio. Vidjet ćemo šta donosi budućnost. Bitno je da smo zdravi, a ostalo će doći”, rekao je Siniša Sarkić.
Za koji od klubova ste ostali najviše vezani, odnosno za koji vas vežu najljepše uspomene?
“U svakom klubu bilo je lijepo na neki način i za svaki klub nas vežu lijepe uspomene. Stekla su se prijateljstva koja traju i danas. Bilo je i neprijatnih momenata i izuzetno loših ljudi. Ipak, ne bi tome pridavali pažnju”, rekao je Ljubiša, a potom se Siniša nadovezao:
“Možda bi izdvojio vrijeme provedeno u nekadašnjem drugoligašu FK Vranjak, iz istoimenog mjesta kraj Modriče. Čitav tim je bio izgrađen od mladih igrača koji, iz nekog razloga nisu mogli igrati u gradskom klubu. Imali smo sjajnu ekipu, izuzetno dobre ljude u klubu i oko kluba. Svaku utakmicu je bio pun stadion, a mi igramo zbog toga. Kada je pun stadion milina je igrati.”
Kroz karijeru najveću su podršku, ponosno ističu, imali od porodice, ali zahvaljuju se i bh. stručnjaku Zlatanu Naliću.
“Želimo se zahvaliti našoj porodici koji su naša najveća podrška. Možda do sada nismo ostvarili ono što smo željeli, možda nam se nije vratio sav trud i što mislimo da možemo, ali smo ponosni na sve što smo prošli. Zbog svega smo postali jači i gdje god nas život odveo, da li bili u fudbalu ili ne, bit ćemo ponosni zbog svega učinjenog. Veliku podršku pružao nam je i Zlatan Nalić, on je bio oduševljen onim što je vidio kod nas. Nama podrška osobe sa takvim kredibilitetom znači mnogo”, ističu Sarkići.
“Jedne prilike na utakmici sam faulirao protivničkog igrača, a start je kod njega izazvao ogroman bijes. Tokom cijele utakmice nastojao je da mi vrati, ali nas je pomiješao pa je po nogama dobio Ljubiša, a ne ja. Nakon toga Ljubiša mi je rekao da ću mu morati prati kopačke narednih mjesec dana”, rekao je kroz smijeh Siniša Sarkić.
Dvojac je karijeru počeo u redovima Modriča Maxime, a nastupali su još za Slogu Doboj, Borac Šamac, Alfa Modriču, FK Vranjak, Straublin, Tekstilac, Polet i Omladinac Mionica.
Izvor: N1.
