Moderna vremena, društvene mreže, čovjeka okreću prema sebi. Srećom, postoje izuzeci koji nas svojim primjerom podsjete kako živjeti, nekada, znači živjeti za druge.
Baš tako je svoju priču o teškoj sudbini kojoj je hrabro pogledala lice, koju je prihvatila i sa kojom se stoički nosila i nosi, počela Mahira Ahmiš. Žena kojoj je sudbina odredila da se skoro dvadeset godina brine o bolesnom suprugu.
“Ja sam znala da će jednog dana doći do preseljenja kako se kaže u islamu, ali nisam bila spremna iako sam znala, pogotovo zadnje dvije sedmice kada je bio u lošem stanju. Jednostavno mozak ne može da prihvati tu informaciju, da je to kraj, da je sve završeno. Za smrt se živi. Ja to tako gledam, način vašeg života, vaša svrha života, ljudi to često zaborave. Pogotovo u modernom vremenu. Ja vjerujem da svaki čovjek ima ulogu u životu, na ovom prolaznom dunjaluku, da tu ulogu dostojanstveno iznese. Ovo je bila moja uloga. Sve se događa sa Božjom voljom i određenjem. Ništa što treba da te zadesi, neće te zaobići. Tako sam prihvatila Esedovu bolest, da je to moja svrha i misija.” ispričala je Mahira gostujuću u podcastu Jedan sat sa Emelom Burdžović.
Bolest supruga Eseda došla je godinu dana nakon početka bračnog života. Jeste li ikada bili ljuti, razočarani?
“Esed za 16 godina nikada nije rekao “uh”. Nikada se nije poželio. Nikada se nismo požalili niti zapitali zašto se to nama dešava. Odlučili smo se boriti, živjeti dostojanstveno isto kao da nije bolestan. Tako sam ga doživljavala, tako ga oslovljavala, nikada nisam bila superiorna niti željela da budem. Prije nego je naša priča završila na društvenim mrežama Esed je bio bolestan, mi smo se i tada borili, ja sam ga nosila, kupala… Trudili smo se vbiti inspiracija ljudima da vide da bolest nije kraj”.
Zašto su ljudi fascinirani nečim što bi trebalo biti prirodno. Brinuti se o nekome koga se odabrali, ostati s njim i u dobru i zlu. Zašto su plementiost, ljubav, poštovanje postali rijetki.
“Promijenio se način života, nema empatije, gubi se pojam ljudskosti. Kada smo se mi pojavili da smo mi montirani, da je tu interes, mada i ja sada ponekad pomislim jesam li ja to bila. Kako je moguće da sam sve to mogla da podnesem. Toliku borbu i odricanje.”
Je li mislite da ste heroina?
“Ne znam, ja sam sebi to zacrtala. Kada se Esed razbolio, ja nisam znala kakva je bolest u pitanju. Kada smo došli u bolnicu Esed me je uhvatio za ruku, ležeći, po islamu mi je dao talak, to je razvod. Rekao je ja sam se razbolio, ne moraš više biti sa mnom. Doktorica je počela da nabraja kako će se bolest razvijati. Da neće moći hodati, da neće vidjeti, da neće moći gutati… Ja sam rekla ako je bolest u pitanju, nikad. Ja sam to shvatila kao da Esed ima grip i da će dobiti lijek i sutra će da ozdravi i tako sam se ponašala. Jedina mi je utjeha, da sam dala sve od sebe. Dok je neko živ, ako neko ima potrebu, da mu date sve dok je živ. Znam da će mnogi reći vidi je došla na televiziju iako joj je čovjek umro. Znam naš narod, zaboraviće ono što sam radila. Ja sam svog Eseda do zadnjeg daha ispoštovala, držala za tuku i taj zadnji dah je Mahira bila.” priča o posljednjim trenucima života svog supruga Mahira.
Kako ste djeci sve objasnili, pogotovo da tate više nema?
“Teško. Trudila sam se da babo učestvuje u svemu. Od običnog granapa do svega ostalog. Lijepila sam njegovu nogu za svoju kada ja šutnem ispadne kao da je babo dok djeca igraju fudbal. Imala sam dosta ideja. To je bilo dobro kada padne u depresiju. Uvijek sam bila zaštitnički naklonjena prema Esedu, kao da mi je dijete. Djecu sam nekako pripremala, polako, nekim dječijim jezikom. Bilo je tu jako teških momenata. Kada djeca pitaju, ako smo mi vjernici, ako nas Allah voli, zašto babo ne hoda?” priča Mahira.
Kako ste im objasnili?
“Imali su lijepo djetinjstvo iako im je otac bio bolestan. To im sada govorim, koliko imate očeva danas koji su zdravi a ne iskoriste to vrijeme sa svojom djecom. Imate očeva koji ih zlostavljaju. Imate djece koja očeve nisu zapamtila. To je nešto što im objašnjavam.”
Prvi ramazan bez Eseda?
“Prva noć je bila teška, plakali smo. Moramo plakati. Učili smo svome Esedu. Doći će i prvi Bajram, to je teško. Nikada ja njega neću zaboraviti. Jednom sam pomislila da sjedila cijelu noć pored njega možda ne bi preselio. Ja 16 godina nisam spaval kao drugi ljudi. Uspostavila sam ritam, svako dva sata sam ustajala da ga okrenem. Nisam imala pomoć, on je volio da sam ja tu pored njega. I kada dođe neko da ga snese nije volio. Nisu to te ruke. Nekada mu je bilo krivo što ga nosim ali sam ja to okrenula na šalu pa mu govorila jesi li to iskoristio priliku da me zagrliš. Do zadnjeg dana smo ga poštovali, bez njegove saglasnosti nije se radilo ništa.” ispričala je između ostalog Mahira.
Cijeli razgovor u podcastu Jedan sat pogledajte u videu.
Program N1
